Svako od tih ljudi poslije napornog dana traži neku razonodu ili zabavu, medutim na ovom mjestu tesko cete je naci.
Svaki dan je skoro isti. Mostar je upao u neku kolotecinu iz koje se pokušava izvuci još od ratnog perioda, medutim to mu je teško uspijeva, napredak je stvarno spor.

Svaku vecer rijeka ljudi se slijeva u njegove ulice pokušavajuci unijeti malo promjene u svakodnevnicu. To su vecinom mladi ljudi za koje baš nema puno mogucnosti. Njihov jedini izbor su kafici, kafici . . . i još kafica. Ako žele nešto promijeniti, mogu otici u drugi kafic. Iako željni zabave, u gradu ne postoji nijedna prava diskoteka za ljude njihove dobi. Ako žele gledati neki film u kinu, to mogu uraditi jednom ili dvaputa godišnje kada se održava neki festival.

Možda se žele baviti sportom? Izbora je malo, a sredstava nimalo. Šta da se radi? Pa, valjda je nada jedina preostala mogucnost.

Nakon dva-tri sata isrpljujuce šetnje ili eventualnog ispijanja kafe u nekom od mnogobrojnih kafica, vrijeme je da se ide kuci. 23 su sata, i svijetla se gase. Ali ipak, sutra je novi dan, koji ce možda biti drukciji od svih predhodnih, možda cemo sutra piti COLU umjesto uobicajene kafe.

Šejla Maslo III Gimnazija 21/10/1999