Zanimljivo pitanje, iako je teško dati odgovor na njega. Za
ocekivati je da se mora misliti o buducnosti, pošto nam ona jedino i
preostaje. Prošlost je tužna i donekla izgubljena, a sadašnjost nastoji
nas zbližiti s buducnosti. Svi smo donedavno bili djeca, evo nas po prvi
put odlucujemo o necem važnom. Uvijek mislimo na buducnost i bolji život
koji nas ocekuju. Cekamo trenutak kada cemo moci ostvariti naše snove. A
naši snovi su veliki i zreli. Veliki su poput gromadnih planina.
O tome pocnemo razmišljati još u
Osnovnoj školi, a posebno u srednjoj školi. Bilo bi lijepo kad bi svako od
nas posebno imao svog savjetnika koji bi odlucio umjesto nas. Svako od nas
ima svoj cilj, samo što je taj cilj teže ostvariti. Prolazeci školskim
hodnicima izgledam poput kakvog novinara koji traži odgovore na pitanje:
"Šta želiš biti u buducnosti?" Ali svi nastoje da ne odgovore,
iako potajno u sebi sanjaju, planiraju.
Svi žele postati važni. Ali postoje prepreke koje treba ukloniti. Prepreke
su uvijek one ljudske i novcane prirode. Svi žele nešto drugo. Mjenjaju
mišljenje svakog trenutka. Ne znaju bi bili ti cuveni ljudi u bijelom koji
pomažu ljudima, pravnici, ekonomisti, profesori….
Oni žele biti samo ljudi, znacajne figure jednog perioda u društvu. Ne
žele se izgubiti u tamnoj noci u kojoj nema svjetla. Žele se odvojiti od
sadašnjih svjetskih problema. Procistiti svijet i na kraju ga uciniti
srednjim i primjerenim covjeku.
Jednom je momak sanjao o buducnosti u kojoj ce živjet bez imalo stida, bez
poroka, ali s cinjenicom da živi, da uci, da radi. Jedino takav covjek
treba da postoji u buducnosti. Buducnost je ta koju treba cekati i kojoj se
treba nadati.
KRVAVAC
NAĐA
21/10/1999
|
