Mostar je dobio još jedno veliko
zdanje. U neposrednoj blizini Bolnice
"Južni logor", otvoreno je
prelijepoEgipatsko dječje selo, u kome je
smješteno 95 djece bez oba roditelja. Djeca su
iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, ima ih svih
uzrasta. Njihovu sreću, što iz loših uslova u
Zaliku, useljavaju u apartmansko naselje,
uveličala je i gospođa Suzan Mubarak, supruga
egipatskog predsjednika, koja je biblioteci Doma
poklonila 1500 knjiga. 
U Mostar je došao i federalni premijer Edhem
Bičakčić sa suprugom, što baš i nije česta
prilika, kadu su ovdašnji političari u pitanju.
Samo šato se vratio iz višednevne posjete
Saudijskoj Arabiji, Turskoj, Kuvajtu i Iranu, na
otvaranje se pojavio Safet Oručević, koji je, u
prigodnom govoru, rekao da se Mostaru mogu
vratiti sve građevine, pa i čuveni Stari most,
ali ne i roditelji ove djece. Za Suzan Mubarak,
štićenici Doma su zalog naše budućnosti, i
zato treba pomagati sve više.
Sedmogodišanji Ilijas Spasovski, iz
zapadnog dijela grada, ostao je davno bez
roditelja, čijih se imena i ne sjeća. Na
otvaranju Doma bio je u lijepom crnom odijelu, sa
leptir mašnom.
Sve to kupila mu je teta Naša Raljević,
vaspitačica u Domu, koju Ilijas, baš kao i
drugi štićenici, smatraju i vole kao rođenu
majku. Pričao mi je Ilijas da u Domu ima dosta
dobrih drugova, da igra fudbal i da je dobar
golman. Postao je prvačić, ali mu matematika
baš ne ide. Nekako je najbolji u crtanju. Voli
da crta nebo i sunce, ubijeni Stari most. Otkrio
mi je Ilijas i veliku tajnu: zaljubljen je, ali
ne smije reći ime svoje ljubavi. Samo reče da
se zaljubio na prvi pogled. I dodade još, da bi
volio, kad bude veliki, da bude spasilac na
plaži. Zašto baš to, nije mi znao objasniti.
U Domu su i tri sestre Gačanica: Dženita,
Đana i Dženana. Roditelje i ne pamte. Sve tri
su odlične učenice, sve tri lijepo pjevaju i
još ljepše plešu.
Sjedio sam dugo u parku sa Dženitom i pričao o
svemu i svačemu. Vedra djevojčica, kaže da
voli bosanski, da piše pjesme, o Mostaru
najviše.
"Voljela bih, kad odrastem, da budem
dadilja. Da čuvam djecu, da im pružam ljubav,
koju ja, i moje sestre, nismo imale od naših
roditelja. A teško je, čiko, živjeti bez mame
i tate, teško je biti sam, skoro da mi šapuće
Dženita". Okrenuo sam glavu od nje, da ne
vidi suze u moji očima.
FAZLIJA HEBIBOVIĆ 04/11/1999
