Sanjari te traže zapačjenom buktinjom što ih vodi u tvoje gradove, raskošne mahale i avlije pune cvijeća. Sanjari te pjesmom dozivaju. Nastojim da potisnem svoje snove u stranu, da ih kao siroče u kosmos šaljem, ali škripi točak historije.

O, zemljo, moja strpljiva, tužna mati. Dar koji nam daješ nije nikad savršen. Igračka koju gradiš djeci svojoj lomljiva je. Ti ne možeš da zasitiš sve maše gladne nade, ali zar zato da te ostavim?

Tvoj osmijeh, osjenčen bolom, sladak je mome oku. Ljubav tvoja, koja zna za ispunjenje, draga je srcu mom. Tvoje su nas grudi napojile životom, zato su tvoje oči uvijek budne. Vijekovima gradiš, ali ipak tvoje slobodno, plavo nebo još nije sagrađeno.

Svu ljubav srca moga prtočit ću u tvoju ljubav. O, domovino, majko moja, vidim tvoj blagi, nježni lik i zavoljeh tvoju tužnu sudbinu. Pjesnici ispredaju za te pređu koncima zlatne fantazije, slikari daju tvome liku novu besmrtnost, more daje svoj biser, cvjetnjaci Svoje cvijeće, da te omotaju, da te pokriju, da te učine dragocjenijom. Sjedim sama. Pitam se gdje leže skrivene među saznanja između čovjeka i životinje, čije srce ne zna da govori. Ne, to nije mogao uraditi čovjek! Zar čovjek ruši domovinu? Zar čovjek ubija zoru? Zar čovjek pomračuje sunce? Mladost tvoju pobiše, gradove ti opustošiše, sve mostove i đžamije porušiše. Ostala si bez srca, ali ne i bez duše. Ostalo je samo tvoje ime kao simbol tvoga postojanja. Ostao je ponos i prkos.

Od teških patnji sagradit ćemo hram, moja domovino, ti i ja. Izgradit ćemo ga u sjećanju. I u mržnji pakosnika koji zavidni će biti sjaju naše sreće. Ponosna će blagost pored nas da stoji. Krenut ćemo skromnim putem gdje će presresti nas nada. Ti si zemlja ponosan, posna, ljuta, sebična, surova, a u isti mah izdržljiva, snažna, milostiva, puna blagih boja, gdje su svi ljudi puni sretnih snova.

Šta još reći tebi, domovino moja, osim ovih prelijepih Kulenovićevih stihova...

".... Ovo je moj pedalj zemlje

Mene je ovdje majka rodila,

I prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila,

I prva mi se ševa nebu okomila,

Odavde sam ja za svijet čuo

I vas cijeli svijet tim cvatom i cvrkutom

Zavolio..."

 NAJLA POTUROVIĆ  24/10/1999