Možda neki stranac ne bi razumio kako ljudi sa jedne obale rijeke nikad ili rijetko prelaze na drugu, kako se polako navikavaju na život u dvije ulice, na život pregrađen zidom prošlosti.Ali to je stvarnost Mostara. Normalno je osjećati strah i nesigurnost koja se javlja i pri samoj pomisli na život u podijeljenom gradu, a da li je normalno i živjeti u takvom gradu? Rat je prošao.Ostale su barijere.Mi mladi ih nismo gradili, mi nismo imali pravo izbora, mi nismo izabrali «Istok i Zapad».Birali su u naše ime. Zaboravili su da i mi ovdje živimo, da je ovo i naš grad, naš zajednički grad.Zašto nas niko nije pitao da li želimo ovo?Nisu nas pitali, zato jer su znali da ne želimo.Oni su imali svoje ciljeve, svoje luđačke ideje, bolesne ambicije.A znali su da ćemo mi ispaštati, ali ih nije bilo briga.Nije ih briga što mi danas idemo u odvojene škole, i što nemamo prijatelja različitih imena, što živimo potpuno različitim životom.

Mi mladi smo najviše izgubili, a najmanje smo krivi. Mi bi htjeli da smo kao i svi mladi u svijetu, sa normalnim životima i svakodnevnim radostima.Ali mi nismo kao oni.Mi smo jednostavno mladi istoka i zapada.Jednog istog grada.Kao što se kaže, tako blizu a tako daleko.Da li će ovako ostati?Da li smo unaprijed osuđeni na izolaciju, na podjelu, na propast?Toliko pitanja, a odgovori?Ko će odgovarati nama?Čemu se možemo nadati?Svjetlosti i mostovima?Ili tami i ponorima?

Istok i Zapad ili jednostavno Mostar?
Pitanje sadašnjosti, da li i budučnosti?

SEJLA MASLO 10/11/2000