Kada prolazite kroz slobodnu
zonu u Mostaru, tacnije dio od stare autobuske stanice pa sve
do kraja Bulevara jedino sto mozete da primjetite jesu gomile
srusenih zgrada koje su devastirane tokom proslog rata.
Postavlja se pitanje zasto se u toj ulici neradi nista.
U pocetku, neposradno nakon rata je bilo shvatljivo jer je
sami mir uvijek visio o koncu pa stoga niko nije htio da
popravlja ono sto bi moglo biti unisteno odmah nakon
rekonstrukcije. Medjutim sada nakon pet godina od kraja rata
jedino sto je adaptirano jeste bivsi Dom zdravlja. Neposredno
nakon rata je napravljan Spanski trg, tj. za one koji neznaju
prostor ispred Stare gimnazije koji je prije bio poznat kao
jedan od ljepsih dijelova grada, medjutim to je zanemarivo
kada gledamo njegovu okolinu. Kada nocu prolazite ovim putem
uobicajeni osjecaj je neka jeza, koja nas podsjeca na sve ono
sto se u Mostaru zadnjih godina desilo. Za ovu ulicu kao da je
vrijeme stalo. Doslo je cak i do toga da na ulici nema ni
rasvjete koja bi nam barem dijelomicno demantovala ono sto svi
mislimo o ovom dijelu grada.
Cijeli Mostar je osijeto dio
pomoci od strane humanitarnih organizacija samo je ovaj
dio grada potpuno zamro, i sve te rusevine na ocigled svih nas
fakticki ponovo izgradjuju psiholosku barijeru izmedju
Istocnog i Zapadnog Mostara, htjeli mi to ili ne. Cinjenica je
to da bi vecinu ovih zgrada trebalo sasvim srusiti ali to ne
predstavlja neku veliku zapreku kada uzmemo u obzir to da je
dobar dio zgrada u Mostaru koje su adaptirane srusene pa
ponovo izgradjene.
Na kraju mogu samo da kazem: