Nakon dugog, ali ipak krakog odmora ponovo smo morali da svoje školske tašne, teke i knjige izvučemo ispod dubokog sloja prašine i da ih spremimo za još jednu dugu sezonu iscrpnog lutanja po školi.

U pravu ste. Škola je opet počela. Ali početak školske godine u septembru nije isti kao i ovaj u februaru. U septembru poslije raspusta od tri mjeseca i kuhanja na ljetnim vrućinama, sa većom željom idemo u školu, jer ćemo opet vidjeti nam drage prijatelje. 

Ali sada u februaru kada u Mostaru počinje proljeće i sve se budi iz zimskog sna, kada sunce sija tako da neda otvoriti očiju mi moramo sjediti ili eventualno ležati u kući i učiti neke dosadne predmete od kojih nas samo boli glava. Neke stvari oko kojih se toliko trudimo i mučimo da ih zapamtimo su toliko nebitne i nevažne da nam nikad u životu neće zatrebati. 

Ali ipak mi ih učimo i dušimo se u izrazima koje ni sami profesori ne razumiju. Možda je to sve zbog toga što sam izabrao opštu Gimnaziju gdje bi se ko trebali spremiti za sve moguće i nemoguće fakultete te tako osvjetlati obraz svojih roditelja svojom svestranošću.

Prvog dana  je bilo lijepo vidjeti svu raju koju nisam vidio tokom raspusta. Svi su bili sretni, veseli i nesvjesni činjenice da smo opet u školi i da se profesori opet nemilosrdno vraćaju da isišu i posljednju trunku neozbiljnosti i slobode iz nas. Poslije pauze od trideset dana profesorica biologije nije mogla, a da već prvi čas ne počne pitati i ponavljati. Ovo je bio idealni početak poslije dugog i bezbrižnog odmora. 

Kao grom iz vedrog neba, ali šta se može sada je sve moguće. Ipak mi moramo ponosno sjediti u školskim klupama još barem 4 mjeseca i dalje gledati u sunce koje nas mami da ostavimo knjigu i da izađemo vani da osjetimo njegove tople zrake.

A onda dolazi ljeto, more i cure na plažama, dolazi uživanje bez granica. Svi ćemo biti sretni i radosni, jer nema škole i nema obaveza.

 MIRAN ČERKIĆ  10/02/2000