Mnogo je godina prošlo od kada sam prestao brojati svoj radni staž na nebu. Ne sjećam se ni zašto sam postao Anđeo. Učinio sam nešto zadivljujuće dobro i ... Hmm, valjda je tako. Ova priča ionako ne bi trebala biti o meni već o njemu. Ipak, neke činjenice je neizbježno pomenuti. Nikada nisam naučio uživati u svom poslu, ma koliko taj posao bio važan. 

Tako je i ovaj put. Mislio sam još jedna neophodna dosadna intervencija koja je u stvari ništa drugo do šamaranje kratkovidih rješenjima koja im od početka lebde pred nosevima. Zatim sam pročitao par podataka iz njegovog života i sve se nekako izmjenilo. 

Nešto mi je govorilo da preuzmem taj slučaj. Nešto mi je govorilo da to moram biti ja. Imao sam i drugih obaveza gore na Nebu ali on, moj slučaj, mi nije davao mira. Noćima nisam spavao pokušavajući odgonetnuti svoju opsjednutost. I što sam bivao bliži, želio sam otići dalje... Ali nisam mogao teoretisati u nedogled. 

Stari Direktor je postao nestrpljiv i poručio mi da što prije preduzmem neophodno i skinem Naivčinu 57004 (tako je Interni Tim zvao moj slučaj) sa ionako preopterećene liste zalutalih. Ponekad činimo stvari koje moramo, ali to i nije toliko strašno ako vjerujemo u stvari koje činimo. A ja, ne znam da sam ikada dovoljno vjerovao. I to me je grizlo poput jata gladnih pirana. 

Svijet svoje svijesti nisam izgradio na čvrstom tlu i zato su me oni sa kojima sam radio zvali Zbunjeni Anđeo. I nisu me prihvatili kao jednog od odabranih. Ali, šta su u vezi toga mogli učiniti, meni ljubimcu Onog Koji Sve Može. 

Još uvijek pokušavam uvezati zašto mi On daje toliku slobodu, oprašta neoprostivo, pušta me da pratim intuiciju hazardera koju sam prokrijumčario na Nebo kada sam razduživao svoje ljudske mane i vrline, svoje slabosti i hrabrosti.

* * *

I evo me ponovo na zadatku. Sada znam šta mi je nedostajalo. Spremio sam zasjedu u uskoj neosvjetljenoj ulici kroz koju svake noći progega njegova tanka silueta. Posmatram ga već deset dana i izgleda da je ovdje maksimalno slab. Mozak mu je u ovo doba najaktivniji, a to znači da će njegova savjest obaviti pola mog posla. Evo ga, stiže... Ova povijena sjena je njegova. Čujem ga kako razmišlja, misli o tome kako da što prije stigne do one svoje jadne sobe, iznajmljenog, samo njegovog svijeta, i da tamo ponovo prigrli lažni mir...

- Još jednom si se vratio sa pola puta osjećajući nespremnost vlastitog bića, rekao sam sablasno. Skamenio se ugledavši moju siluetu u ćošku polusrušene kuće. Oko mene je bilo treptavo svjetlo što je značilo da nas Direktor posmatra. Obojicu! Mi se znamo, zar ne? Nne izustio je ne dišući. Uživao sam slušajući sumanuti rad njegovog preplašenog srca. Nedostaje mi taj zvuk otkucaja. Nedostaje mi njegov strah i način na koji njegov um govori. Ulica je sva zasjala, a tišina trčeći napustila svoj teritorij. Samo on i ja posmatramo jedan drugoga spremni da usmjerimo sudbinu.

- Razgovarali smo mi i ranije, zar ne?! Gdje? Kad? Ko si ti?

- Noću, kad tijelo spava, duše odlaze na razgovore. I sam znaš koliko nisi dobar. Njeno lice nije nikakvo opravdanje. Možda sam malo pretjerao kad sam ga onako prijekorno pogledao, ali kad osjetim strah oko sebe adrenalin me opije... pa se zanesem. Znam, znam, ja sam ovdje da pomognem, ali i oni su ovdje da ne budu glupi. No, bolje je da sve ovo njemu kažem. Ona je samo tvoj... DOSTA!!! Rekao sam ti da o njoj ne govoriš vrisnuo je u mom pravcu. Kad? Ako se dobro sjećam, prije nekoliko trenutaka si izjavio da me se uopšte ne sjećaš... Kako hoćeš. Tvoja stvar. Na dobrom si putu da loše završiš. I tad sam mu vidio oči. Zaista, kad li smo se ranije sreli? Sjećam se sličnog razgovora, ali ne i osobe. I ta njegova Ona mi se bez prestanka vrti... u glavi... u meni...oko mene... I ovo svjetlo koje me okružuje postaje nepodnošljivo. Uhh, moram nastaviti razgovarati s njim... moram ...

- Kad se naš susret okonča postojaće dva početka. Na tebi je da biraš. Sve je ovo iskušenje koje je Svemogući pripremio da bude siguran gdje ko ide. Dok sam ovo govorio osjećao sam se čudno. Kao da slušam, kao da meni neko govori. Smjestili su mi prljavu igru. Opet. Ljubomorni pokvarenjaci.
Svemogući?, rekao je Naivčina kroz zube, je li to znači da sve može? Ne usuđuj se pitati uzviknuo sam ne želeći to da kažem i očekujući od njega da nastavi. Kažeš da je sve ovo iskušenje koje je pripremio. Mene podsjeća na jebenu video igru... za nastrane! Dok je svetlo nekontrolisano žmirkalo oko mene shvatio sam da on govori stvari o kojima ja ne smijem razmišljati. A razmišljam. ON je JA. JA sam MI. MI... MI smo video igra. Tužno. Okrutno i Okrutno. OKRUTNO. Muti mi se i Riječi Plešu oko Mene. Gubim se i Gubim ga. Okrutno. Moram završiti zadatak. On... Ja...moram se vratiti jer ne želim više. m r a k ... bol je on je ja sam mi smo bol ... bol...

***

Koliko li već hodam ? Nikad nisam ovdje bio, ali znam gdje idem. Tako se trenutno osjećam. Ovo je, znači, Bloo Cafe. Otkud ja znam za Bloo Cafe? Više nije bitno. Onaj sto u polumraku me čeka. I njih dvoje. Pa... to je moj Naivčina. Pred njim sam, a on me ne vidi. Sjedam na stolicu na kojoj on sjedi i to nam ne smeta.

 Ni meni, ni njemu. Osjećam se dobro u njegovom tijelu. Osjećam se dobro dok gledam kako ga gleda iako znam da me Direktor pomno posmatra. Osjećam se Dobro...

 MEHMED BEGIĆ  25/11/1999