Opet se mucim stvarima koje trebam ciniti.
Imam vizije.Vidim slike, rijeci, kilometre, likove.
Ritmovi koji su mi potrebni da stvaram velika djela
Zalutali su u nicijoj šumi izmedu zemlje Velikih i livada Televizora.
Zar nisam sam ?
Grupica je prekrila grob prijatelja
i koraca dalje.
Nisu sami.
Odlazim.
Ona ostaje i otici ce zadnja.
Jednom…kad shvati da jedino on ostaje bez ikog.
Volio sam je onom grubošcu kojom je on koristio njenu pojavu.
Cesto smo bili zajedno. Nas dvojica smo pili, a ona nam se smijala.
Smišljali smo revolucije, pobjedivali ratove, pisali, plesali,
bili slavni, bogati, heroji, oholi… i bili siromašni.
Sve to smo nas dvojica cinili, a ona se smijala.

…ali…

Kad je otišao vrijeme se mijenjalo.Baš kao i sada.
Valjda je znao da ce gradovi izblijediti znakove drugih gradova.
Naše rijeci nikad nisu bile dovoljno jake da pokrenu revolucije.
Revolucije koje su se desile nisu pokretale naše rijeci.
Velike Stvari koje su nas prekrile desile su se zbog zastava.
On i ja smo mrzili zastave.Ona im se smijala.
U našim ocima zastave su gorile.

…smo imali…

Ne brojim koliko vec njega nema.
Oni s kojim´ pijem znaju da ne pijem puno.
Oni s kojim´ se napijem znaju da to ne cinim cesto.
Moje lice
i moja glava
cuvaju tragove tih misaonih momenata…cuvaju tupe ožiljke
koje prilicno puno suncanih dana u godini nece moci skriti.
Nek ostanu vjecna kazna ili pak mali perverzni ponosi.

…muziku..

Zima se preobražava u jesen.
Naslonjen na stara kola u Velikoj aleji cekam da me stigne.I pogleda.
Ona kao i uvijek dokono koraca.
Pitam se je li njena promenada crno - bijela kao i moja.
Jednom nogom kao da pokušava ukloniti umrlo lišce da ga drugom ne bi
gazila.Uzalud me hipnotiše.
Spremno cu docekati pogled kad me stigne.Ovo je vijek tog pogleda.
Stiže do mene.
Prolazi pokraj mene.
Odlazi od mene.
Nije me pogledala.Vidjela jeste, ali nije pogledala.
Nikad mi nije oprostila što sam dopustio da ga odnesu zastave.
Crno - bijela ostaje njegova, njena i moja aleja.