«Prokleti rat», pomislih iduæi zajedno sa komišijama, putem na kojem sam rizikovala svoj život da bih preživjela. Smiješno i tužno.

Ali, tako je bilo. Bila je to bolna stvarnost, koja evo i poslije pet godina opet isto boli, možda sad i jaèe nego prije. Ispred Higijenskog zavoda sretoh Amru, svoju staru školsku prijateljicu. Tako se obradovah jednom poznatom licu. Brzo isprièasmo jedna drugoj sve ono što smo proživjele za vrijeme dok se nismo vidjele. A tad mi Amra reèe: «Znaš da je Maja, ona što je sjedila u klupi ...»

Naježih se, kao da predosjetih, crna slutnja proðe mi kroz glavu. 
«Šta je s Majom?» - upitah. 
«Da li je ranjena? Reci mi veæ jedanput!» 
Niz Amrino lice su potekle suze. 
«Poginula je, zar ne?» - odgovori Amra. 
Sve se zamagli, odjednom se zaèu prasak granate. Hiljade iskrica razleti se po vazduhu. Nas dvije mahinalno padosmo na tlo.

U ušima mi zazvoni zvono, kao da se èuje opet graja ðaka, dolazi nastavnik zatvara vrata. Maja i ja u klupi sjedimo i dogovaramo se gdje æemo za odmor. Maja i ja idemo po doruèak. Maja i ja povjeravamo svoje ljubavne tajne. Maja Maja, najbolji prijatelj kojeg sam imala, koji se stièe jednom u životu.

Kroz tu maglu ugledah i onu sliku što mi je Maja na kraju školske godine poklonila, sa posvetom za uspomenu i dugo sjeæanje. Sjeæam se Majo i sjeæat æu se dok sam živa tvog toplog pogleda i veselog osmijeha. Neæu te zaboraviti, obeæavam, a na tvoj mezar æu doæi èim saznam gdje je. Prasak druge, treæe granate i stotinu drugih vrati me u stvarnost.

Amra i ja ležale smo na toplom mostarskom asfaltu posutom sitnim pijeskom. Sretne što smo ostale žive zdrave požurile smo svaka svojim putem. Noge su mi bile teške.

Hodala sam, ne znam ni sama kuda, samo znam da sam se našla meðu onima koji su èekali na svoj red pred vratima Mjesne zajednice.

Da prežive, kao i ja.

  24/02/2000