Virim kroz prozor otvorene duše i gledam u bezdan. Tišina vrišti poput glasova vjeènih besmrtnika. Budi moj san. San koji živi kao vjeèno svjetlo. San, koji se zove Bosna.

Ona, èiji je život sjedio na ivici otvorenog prozora i gledao smrt u oèi. Život, koji danas treperi u oèima neznanih duša jedne domovine. Moje domovine.

Još jednom æu se sjetiti svega što nam je dala.

Svake noæi prosute po nebeskom svodu, svake želje za novim svitanjem. Neke duše, sretne u vjeri života, ili možda onog što je svima uvijek i bila - jedna vjeèna ljubav, vjeèna majka.

Na kraju æu ipak ugledati svoje osjeæaje razlivene po papiru i shvatiti da za Bosnu rijeèi ne postoje.

Svaka je sitna i nevidljiva i ne može obuhvatiti bujicu mojih misli. Mada vrijedi pokušati. Mada vrijedi voljeti ono neopisivo. Domovinu. I onda, kad zatvorim oèi vidjet æu njenu bol, ali æu je pustiti da ostane nezaboravna.

Vidjet æu prkos u životu i smrti. Vidjet æu ono što postoji, ponosno i besmrtno - Bosnu.

 ADLA VELAGIÆ  27/01/2000