Èovjek. Malena
zvijezda na nebu, siæušna kao kap u moru. Nudi, stvara, i daje
nemoguæe. Dokazuje da je nepobjediv, neuništiv, svemoæan, a ipak,
samo èovjek…
Sklapam oèi i razmišljam
o jednoj misteriji. O jednoj neobjašnjivoj, a opet, obiènoj pojavi.
Èovjeku. Biæu sa bezbrojnim idejama, željama i mislima. Biæu
koje voli, mrzi, daje i uzima.
Ljubav živi u svakom
èovjeku. Ona je dio svih nas, naših života, naših djela.
Ona predstavlja
vrhunac ljudskog stvaralaštva. Tražena i izgubljena, predstavalja
najvažniji dio èovjeka. Njegovo glavno djelo. Djelo, u kome je
sadržan život. Djelo preko kojeg se izražava ljudska emotivnost,
razmišljanje, èovjek u èovjeku.
Sve ono što stvaramo,
s ljubavlju ili ne, smo mi sami.
Srž našeg života
su naša djela, dobra ili zla.
I opet, ona opisuju
èovjeka. Maleno biæe u velikom svemiru koje daje toliko mnogo. Èovjeka,
izraðenog od svih svojih djela. Èovjeka, o kojem razmišljam i
ostajem zapanjena.
Da li razumjem srž
života? Da li znam da je život knjiga istine?
Djelo èovjeka?
Èovjeka, koji je
zbir svih svojih djela…
I
zato "Èovjeèe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!"
ADLA
VELAGIÆ 27/01/2000
|
